subota, 18.10.2008.

Jillian

*Ako ćete slušati pjesmu, nemojte početi čitati dok ne krene, malo kasni *smiješak*



Poput lutke ležala sam u njegovom narjučju. Njegove crne oči su zarobile moj pogled, moje misli i osjećaje.
"Oprosti", promrmljao je te prislonio svoje ledene usne na moj vrat. Dva mala očnjaka su probila moju kožu te je njegov otrov ušao u moje tijelo mješajući se s mojom grimiznom krvi. Zaklopila sam oči prožeta agonijom boli. Željela sam vrištati, željela sam umrijeti. No nisam. Napravila sam ono što sam uvijek činila kada bi bol bila prejaka. Zatvorila sam se u kutak svoga uma, dopuštajući crnilu da me povuče pod svoje okrivlje.

Često sam razmišljala što je moglo biti da ga nisam upoznala. Bih li se udala? Imala djecu? Umrla sretna? Kroz sva ova stoljeća, ta pitanja su milijun puta zaplovila mojim umom, no nikada nisam zažalila to što jesam. Samo sam čeznula za saznanjem kakav bi moj smrtni život bio, ali nikada više od toga.
U mome umu su se izmjenjivali nezamislivi spektri boja i prizora, dok je u pozadini bol malo po malo jenjavala. Skoncentriala sam se na te prizore. Sjećanja, njegova sjećanja, shvatila sam. I tada je bol potpuno nestala. Osjećala sam njegove ruke pod svojim tijelom. No više nisu bile hladne, mramorne. Iznenađeno sam shvatila kako sada odgovaraju mojoj temperaturi tijela. Otvorila sam oči. Sve što sam vidjela kroz oči je bile puno življe i realnije nego prije. Čak i on. Toliko sam toga propustila gledajući svojim smrtnim očima. Sada sam vidjela sve, čak i česticu prašine u zraku. Tako prekrasno, no strašno. Svako moje sjećanje koje sam doživjela kao smrtnica bilo je skriveno iza sive zavjese. Pokušaj prisjećanja njegova lica je bio neopisivo frustrirajuć. Pretpostavljam da bi se tako slijepac osjećao da odjednom progleda.
"Kako se osjećaš?", dotaknuo mi je obraz prstom. Zagledala sam se u njegove prekrasne crne oči u kojima sam odjednom ugledala kolebanje.
Uspravila sam se u njegovu narjučju. "Odlično," odgovorila sam iznenađena svojim zvonkim glasom. Dotaknula sam mu obraz čudeći se tome što toliko mogu saznati iz samo jednog dodira. Prošla sam prstom preko njegovih sada mekih usana te ga poljubila. Nikada nisam iskusila ništa slično tome. Napokon se cijeli mogao prepustiti osjećajima, ne mareći za to da će me povrijediti ikada više. Jer sada sam bila poput njega. Mramorna.
Odmaknuo je svoje usne od mojih te uzdahnuo. "Oh, Jillian..."
Jillian. Da, to je uvijek bio njegov najdraži nadimak za mene. On me nikada nije zvao Juillianne, kao što ostali jesu. To mi se sviđalo. Pristajalo mi je sada kad sam postala besmrtna.
Nasmješila sam se. "Molim?"
"Volim te."
"Ja tebe više," odgovorila sam te spojila svoje ruke oko njegova vrata i ponovo ga poljubila. Odmaknula sam se od njega kada me bol u grlu omela. Stavila sam ruku na grlo pokušavajući ugasiti bol. "Oh."
"Žedna si. Dođi," primio me za ruku te povukao na noge. Bilo je iznenađujuće lako stajati. Počeo je trčati vodeći me izvan šume. Pratila sam ga s lakoćom, iako me to zbunjivalo. Primjetila sam da na sebi još uvijek imam bijelu tuniku i lagane sandale. Baš poput njega. Samo što je moja bila elegantna, ženstvena. Odveo me na ulice drevnoga Rima. Tada sam prvi put osjetila metalni miris krvi, pomiješan s mirisom urina koji je uvijek bio glavno obilježje ulica pučkog dijela drevnog Rima. Sva moja osjetila su potpuno podivljala kada sam osjetila taj prelijepi intenzivni miris. Osjetila sam kako je pustio moju ruku te sam se prepustila svojim instinktima. U sekundi sam se stvorila kraj izvora toga primamljujućeg mirisa. Oči moje prve žrtve su hipnotizirano zurile u mene dok sam se polako približavala. Lagano sam nagnula glavu proučavajući tog čovjeka. Bio je mlad, i prema žuljevima na njegovim rukama zaključila sam da je mornar. Dotakla sam mu lice, prstom prateći liniju njegove donje čeljusti. Zatim sam ga okrutno pritisnula uz svoje tijelo te zabila svoje očnjake u žilu na njegovoj lijevoj strani vrata. Žudno sam gutala ljepljivu grimiznu tekućinu, koja je u mene unosila svu njegovu životnu energiju i sva njegova sjećanja. Zatvorila sam oči u ekstazi. Kada sam isisala i posljednju kapljicu njegove krvi, pustila sam ga, onako isušenog, da sklizne na pod, zaokupljena njegovim posljednjim sjećanjem. Samom sobom. Okrenula sam se osobi za koju sam cijelo vrijeme znala da me promatra.
"Mariuse... Zašto mi nisi rekao da sam tako lijepa?", nagnula sam glavu lagano se namrštivši.
Njegov zvonak smijeh je odjeknuo tamnom ulicom. "I prije si bila tako lijepa. Samo ti je koža bila zdravije boje, a kosa mekša i manje svjetlucajuća.", prišao mi je. "Mmm ostalo ti je malo krvi na obrazu.", sagnuo se te polizao tu kapljicu krvi i ponovno me poljubio.

Sjećanje na taj dan mi je izmamilo osmjeh na lice. Koliko je samo vremena prošlo! U više od dvije tisuće godina, koliko je prošlo od moga stvaranja, svijet se jako promjenilo, no mi smo ostali isti. Opasni, veličanstveni, drevni. Da, Marius i ja smo jedna od najdrevnijih stvorenja koja kroče ovim smrtnim svijetom. Uživamo poštovanje o kojem večina besmrtnika ne može ni sanjati, dok smo za smrtnike jedna od najstrašnijih legendi, od postanka svijeta. Malo nas je drevnih koji još 'žive'. Večinu su dotukle promjene svijeta te su nestali u plamenu. Nama vampirima nije lako promatrati kako se svijet mijenja, ljudi umiru a mi ostajemo nepromjenjeni, ne dotaknuti prolaskom vremena.


01:13 | Commentaires 9 | Imprimer | o.O | Oui ou non |